Dezertirali iz zbilje (za Anastasiju Rudger)

Ocito kasnimo Anastasia
tumarajuci u dilerijumu sna
a znam do mene je,
nije do tebe
evo mi dusa ranjena
svirepi bol umnozava ocaj
u predkomori srca
a u zacaranom krugu oboje nas
obavija dim...

...kao sivu pavitinu na tarabama
Norveske jeseni
kad si me prvi put u nebo ponela strastima
kraj jezera lomila uzdasima
kipila strascu po butinama
a kisilo po nama celo predvecerje
do sutona
hestia sna jos uvek
kolebljiva
a u srcu himbera gorcine...

ne znam danas zbog cega tako.....

a voleo sam te preko..

....put na kome smo posrtali
da li zbog daljina
ljubav sto nas je nosila oblacima
prastanja i cekanja ko vecnost duga
u malim trenutcima
sve se je srusilo u zlocudnom vremenu
nemiri su nas lagali
tvoja strast klijala u greh
vrelom krvlju
uvek kad smo skupa
tacno u preponama
klica nicanja pulsirala...

Gluhoca vremena u nama

U skracenosti vremena
ta hipokrizija sto nas razbija
lazna skromnost iz zenita ociju
za nekolko godina
prezivjesmo sve
ala minute...
masa neiskusenih uspomena
vec je obavijena paucinama
probali smo razlicite izlaze
tu i tamo teturali do ovog vijeka
niko kao da nas nije ni vidio
u prolazu
u kadrovima vremena susretali smo
lijepe lazi i krvave istine
nadsvodili jeziv ponor
pod paklenim tempom zivota
a tko zna,
jel to bjese u borbi za svojim himerama???

A ja sam i nasamo koracao
u ogorcenju i mraku pesimizma
u bezizlaznosti bez putokaza
u groznicavom izgrizavanju muda
dijagnostiku deziluzinirao u gustari mraka
u sudaru s zbiljom pucao unakrsno..

U nesnalazenju u prostoru i vremenu
kinjih svjetova
ponizenja cutao u sramoti zuluma
i zbog bezglavog bespravlja
u holokaustu duse umirao tiho..

In statu nascendi za Gloriu

Svu noc sam laktio osame
na svom pendzeru
kad bi se ti pojavi u zlacastim izmaglicama
stvarao lepezu teznje protiv bolova
snove o tebi skrivao u bijelu hartiju
i kradom zavirivao u pretecu sudbinu
dunjama namirisanu u starom ormaru
opresivan u dubokom traganju
za greskama koraka...

A u prvom redu,
mozda i nema razlike medju nama
isti su putevi mimoilazenja
i ista kajanja..

Mozaici stradanja kvrcaju u odronima
i odnose sve nade
tako nam je malo preostalo vremena
a zajebavala si se
misleci da mladost ima dozivotan sjaj
i sto repriza
a i ja sam se sa zivotom igrao
popis gresaka bezgranican
beskonacnost zavaravanja kajao..

...I pokajnik ostao!

Vjeruj sad evo drhtim kad prilazim prozoru
bojim se da ne cujem voza huktanje
pisak tvog placa na rastancima
daljine na horizontu sto lome srca
zaljubljenima
i jos u meni ima onoga
izmedju strasti i ceznje
nosim otiske tvojih usana
iz dana u dan
u svaku zoru
slike daljina
ljubav kraj malog jezera u parku penzionera...

Sve je to tu u meni ko nekad
i mlad mjesec tajanstvenih zelja
u casama od vina...

Ma mogli smo sve,
to sam vidio u tvojim ocima tad
u kinu Dubrovnik
kad je igrao neki indijski film
kad smo se palili na uzvisene vizije
u dugim poljupcima
pred nama su pucali vidici
vreli vulkani i divlje rijeke
kojih se nismo bojali
a sad izmedju dvije tuge
u pokusaju bjekstva od stvarnosti
plandujem u pogledima sto gube sjaj...

Anastasiji Rudger

Anastasija andjele,
slusam Mambo Kings
Beatiful Marija
song koga si mi poslala
pun nekih osjecaja njeznosti i sjete
koji mi kao nektar sladunjavih strasti
curi s usana,
ko Koredjo u Atilopi vapajem naricem
za tvojim drazima.
Ti znas da te sad pohodim mislima,
uzdrhtala tijela,
srca i pulsa ubrzana
oklijevam na rubu
nesigurnih rijeci
sto se krune
s drhtavog glasa..

Taj pogled djevice
vatra oka u slutnji tvog vrelog tijela
u beskraju nadolazece noci
ta krhka stvarnost
u skucenim vidicima
u ocajnickom bjekstvu od sebe
pred izbruhom tvog vulkana,
evo me nudim ti se
pa kako bude...

a moglo je i drugacije
u beskraju lazi da se sretimo
u drugim svjetovima
i nijemo otcutimo poraz
tajanstvenim pogledima..

Izmedju strasti i straha..

Zaceo sam stih dojeci joj grudi
ona mi daje moc da prebrodim strahove
uliva sokove vjecnosti u moje vene
da je ne povrijedim spolovilom uprtim u srce
ustucem nizim nagonima
njeni biseri od ociju sjaju
cutimo zaleveni tisinom nadolazece plime
ekstaze obreda pojacavaju nase uzdahe
raste magma zesti u svodove razuma
nebo nad provalijom cudoredja
pseudoomisljena kao zahuktala
paradigma iz Evandjelja....

Frankestajnska noc u opstenju zvijezda
lizem joj anus
ludilo,strast pa opet
prokustorske triologije
ples vampira na kostima mumija
nase sjene gore na uzavrelim tijelima
miris djevicanskih mikroba obmanjuje
u preponama genitalija
sjeme bluda, poverella povampirenih...

Dzavolija na pragu pakla,igra kojoj kao da nema kraja...

Ja i ona smo sami
mozak, srce, noc i muzika
soba uredno namestena
njene grudi kao paltidzani nakon kise
u poetskom snu
bedra bespuca iluzija..

Bog nas gleda mislim se;
ako me ostavi i ode
svijet ce nasumice umrijeti
biologija poludjeti...
ukocene misli ukocile tijelo
stroj zivota pred samrtnim zidom
ako pukne nit spajanja u nama
iz nistavila univerzuma
obrusit ce se lavina
i mene i nju za uvijek odnijeti...

Paradigma i frustracija(Za upucene)

Za ljubav
putovao predjelima mojih svjetova
u masti i snovima
a i u zivo
kadrovi u slikama od pocetka do kraja
Lisboa Antiga jos pred ocima
stari Lisabon
nebo sraslo s morem...

Diletantski utopista ljubavi
bijase u svemiru
sanjar zvijezda,
mora i pucina
kao orao na gibraltarskim stijenama
zanesen
adolescentnim tehnosnovima..

U meni zal groteksnog kerbera
vise je nema
i u opscenim ordalijama misli je nestala
u srediste srca uslo je
ludilo,
maliciozni duhovi svraba
tragicna epopeja
istina kroz opsjene
ekrazita staccata...(citaj prohujalo s vremenom)

Izmedju anusa i jezika
ujudurma pokajanja
krhost mog osmjeha raspukla
riznice oziljaka i rana
poraza i zrtvovanja
svugdje po meni
moji su stihovi himna sotoni
grotesna oda,
u noci nad mrtvim ulicima
slozen lavirint zivota
staniol bola u ravnodusnosti....

Povukodlaceni fantomi smrti
vrebaju me na svakom koraku
svake noci
nadlijecu vrtlog mojih snova ko libela
u neodlucnosti zavjere
u izopacenosti logike
evo
spusta se kijametska noc prekukavanja
od srca pa do duse
u hiimerama bola
gnijezdo savija..

Epoha sraza za Bojanu B.

Leteo sam kroz cistilista strasti
umirao u putujucim oblacima
kule srece rusio pa zidao
trazio je u zvezdama
ko leptir po tek iscvalim makovima
u paklu opacina...

Glasovi ptica me bodrili u ponirucoj svesti
u mrtvom polju suncokreta beznadje bola
kosmari ceznje za njenim vatrenim ocima
vi ne znate ko je ona
ni kako je mirisala
ni kako se sdusno davala,
bila je Boginja ko iz sna
Hermafrodita sa rodnim kukovima
luksuz iz Santa Barbare...

Pogled koji je ponizavao svece
da se bludu odaju
i imala kadkad jetku ironiju
bejrutsku fotografiju, scene rusenja
kanonizirajuci aureolu
obol perverzije pred menstruaciju....

Ta Kurtizana ognjenorumene dubine
ta moja draga
praizvor mog zivota
govorio sam,
u ljubavi najljubavnija
na pupku i ispod kolena
golicavi fetis na usnama
na jeziku zrakoplovne reci....