Dezertirali iz zbilje (za Anastasiju Rudger)

Ocito kasnimo Anastasia
tumarajuci u dilerijumu sna
a znam do mene je,
nije do tebe
evo mi dusa ranjena
svirepi bol umnozava ocaj
u predkomori srca
a u zacaranom krugu oboje nas
obavija dim...

...kao sivu pavitinu na tarabama
Norveske jeseni
kad si me prvi put u nebo ponela strastima
kraj jezera lomila uzdasima
kipila strascu po butinama
a kisilo po nama celo predvecerje
do sutona
hestia sna jos uvek
kolebljiva
a u srcu himbera gorcine...

ne znam danas zbog cega tako.....

a voleo sam te preko..

....put na kome smo posrtali
da li zbog daljina
ljubav sto nas je nosila oblacima
prastanja i cekanja ko vecnost duga
u malim trenutcima
sve se je srusilo u zlocudnom vremenu
nemiri su nas lagali
tvoja strast klijala u greh
vrelom krvlju
uvek kad smo skupa
tacno u preponama
klica nicanja pulsirala...

Gluhoca vremena u nama

U skracenosti vremena
ta hipokrizija sto nas razbija
lazna skromnost iz zenita ociju
za nekolko godina
prezivjesmo sve
ala minute...
masa neiskusenih uspomena
vec je obavijena paucinama
probali smo razlicite izlaze
tu i tamo teturali do ovog vijeka
niko kao da nas nije ni vidio
u prolazu
u kadrovima vremena susretali smo
lijepe lazi i krvave istine
nadsvodili jeziv ponor
pod paklenim tempom zivota
a tko zna,
jel to bjese u borbi za svojim himerama???

A ja sam i nasamo koracao
u ogorcenju i mraku pesimizma
u bezizlaznosti bez putokaza
u groznicavom izgrizavanju muda
dijagnostiku deziluzinirao u gustari mraka
u sudaru s zbiljom pucao unakrsno..

U nesnalazenju u prostoru i vremenu
kinjih svjetova
ponizenja cutao u sramoti zuluma
i zbog bezglavog bespravlja
u holokaustu duse umirao tiho..

In statu nascendi za Gloriu

Svu noc sam laktio osame
na svom pendzeru
kad bi se ti pojavi u zlacastim izmaglicama
stvarao lepezu teznje protiv bolova
snove o tebi skrivao u bijelu hartiju
i kradom zavirivao u pretecu sudbinu
dunjama namirisanu u starom ormaru
opresivan u dubokom traganju
za greskama koraka...

A u prvom redu,
mozda i nema razlike medju nama
isti su putevi mimoilazenja
i ista kajanja..

Mozaici stradanja kvrcaju u odronima
i odnose sve nade
tako nam je malo preostalo vremena
a zajebavala si se
misleci da mladost ima dozivotan sjaj
i sto repriza
a i ja sam se sa zivotom igrao
popis gresaka bezgranican
beskonacnost zavaravanja kajao..

...I pokajnik ostao!

Vjeruj sad evo drhtim kad prilazim prozoru
bojim se da ne cujem voza huktanje
pisak tvog placa na rastancima
daljine na horizontu sto lome srca
zaljubljenima
i jos u meni ima onoga
izmedju strasti i ceznje
nosim otiske tvojih usana
iz dana u dan
u svaku zoru
slike daljina
ljubav kraj malog jezera u parku penzionera...

Sve je to tu u meni ko nekad
i mlad mjesec tajanstvenih zelja
u casama od vina...

Ma mogli smo sve,
to sam vidio u tvojim ocima tad
u kinu Dubrovnik
kad je igrao neki indijski film
kad smo se palili na uzvisene vizije
u dugim poljupcima
pred nama su pucali vidici
vreli vulkani i divlje rijeke
kojih se nismo bojali
a sad izmedju dvije tuge
u pokusaju bjekstva od stvarnosti
plandujem u pogledima sto gube sjaj...