Svu noc sam laktio osame
na svom pendzeru
kad bi se ti pojavi u zlacastim izmaglicama
stvarao lepezu teznje protiv bolova
snove o tebi skrivao u bijelu hartiju
i kradom zavirivao u pretecu sudbinu
dunjama namirisanu u starom ormaru
opresivan u dubokom traganju
za greskama koraka...
A u prvom redu,
mozda i nema razlike medju nama
isti su putevi mimoilazenja
i ista kajanja..
Mozaici stradanja kvrcaju u odronima
i odnose sve nade
tako nam je malo preostalo vremena
a zajebavala si se
misleci da mladost ima dozivotan sjaj
i sto repriza
a i ja sam se sa zivotom igrao
popis gresaka bezgranican
beskonacnost zavaravanja kajao..
...I pokajnik ostao!
Vjeruj sad evo drhtim kad prilazim prozoru
bojim se da ne cujem voza huktanje
pisak tvog placa na rastancima
daljine na horizontu sto lome srca
zaljubljenima
i jos u meni ima onoga
izmedju strasti i ceznje
nosim otiske tvojih usana
iz dana u dan
u svaku zoru
slike daljina
ljubav kraj malog jezera u parku penzionera...
Sve je to tu u meni ko nekad
i mlad mjesec tajanstvenih zelja
u casama od vina...
Ma mogli smo sve,
to sam vidio u tvojim ocima tad
u kinu Dubrovnik
kad je igrao neki indijski film
kad smo se palili na uzvisene vizije
u dugim poljupcima
pred nama su pucali vidici
vreli vulkani i divlje rijeke
kojih se nismo bojali
a sad izmedju dvije tuge
u pokusaju bjekstva od stvarnosti
plandujem u pogledima sto gube sjaj...
Nema komentara:
Objavi komentar