Sjeme ljepote si sijala
Sultana Sejmena
poslije i prije davanja
deverom prokletnice
zulume sna sanjala
hajir rijeci cula na pomolu
od sklada prirode
divotom nadvisila glas pozude
mucavim srokom...
Pogledom podno rebara probadala
grijeh i iskusenja nudila
ukletu strast krotila u nama
naspram tastine vreli dodiri
more goropadnih nemira
taj blazen osmjeh bluda
stihija bez kraja
kao zubor potoka krotki uzdasi za pamcenje…
...A imala si i zarucu rijeku rijeci
sto su razum rastakale bujicama sna
crkavicu nostalgije pomjesanu s kisama
panoramu,polja Jelisejska
i nosila me u ponore vansebljenja
drhteci nadamnom
u raspojasanom neznanju
rasipala jauke srece u nemilost
karavanima i zednim konjima...
Nema komentara:
Objavi komentar