Te veceri
stabla su stajala kao sjenke ukocenih dzinova
bez glava
car mraka u azurnoplavim kataraktima
tvoja glava na mom krilu Hanna...
Pricam ti o boju u Bosanskim sumama
ratovi koji se ponavljaju pocesto
iz generacije u generaciju..
Ti bi da manje pricam a vise volim,
a ja ni jedno
ni drugo ne znam
bar za sada, i bez alkohola....
Bura i mecava,led i glecer-dusom,
kako stajati kad sav svijet pada,
a ti to ne osjecas....
Ljubis me silaskom tame u park
kao prvog i pravog ljubavnika,
zelis da sam sav tvoj do besmrtnosti,
guras ruku u moje medjunozje,
traziz toplinu
a vec je voz prosao koga sam cekao satima
sami smo ostali ti i ja
i vejcnost s nama, Hanna...
Nema komentara:
Objavi komentar