Mjesecima padamo
u zar bozijih cari,
u zanosu kisa zaliva
pjescani pleksus.
Oblacis navezenu dzumbetu od atlasa,
cipkasta krizantema,
na medjunozju vezana uzicom.
U trouglu materice sjeme.
U zanosu leta
drzim se za apokalipsu slutnji,
velicanstva vjetrova u olujnoj kusnji.
Pjeva nam roj pcela
pod jastukom.
Bogorodica carolija bivas,
nebo i svetica,
pakao i raj
jek i jauk,
uzdah i naricanje,
sreca i bol
i napokon sve...
Osmjesima mi dajes nova krila andjela....
U svetom zanosu
uspinjanje i iznad Boga...
Zvjezdano nebo objeseno
o pupcanu vrpcu visi.
Prijeti nam nestajanjem
u bljesku utaje.
Rosna linija potiljcima
prozima nase rijeci.
Klati se ladja
nemirnih talasa divljih mora,
na njoj uzdrhtali od strasti,
u duh bozijeg dijeteta pretvoreni.
Trazis kljuc
zeljeznih vrata stida.
Njime omame otvaras,
svog srca okove.
Na stazi naseg pocinjanja
nikoga osim nas nema,
obalom rasuta mjesta osame
cekaju na mene
u crnim ocima izraz pomame
izgara me...
Nema komentara:
Objavi komentar