6. pro 2008.

Ja ljublju tebja,do boli,do iznemozenija



Sami
pod krosnjama neba
bosi po secivima puta,
pucaju pred nama
horizonti daljina
pustom samocom...
lazemo se u njihovim ocima
ja i ti draga
kristalni oblaci zamuceni ceznjom plove jugu
zgasnjava meteorit u sunovratu.

Tvoje oci nebo od porculana
trazim te po karizmatima izmaglica
uvek kad odlazis i dio mene ode sa tobom
obavezno
involucija tela zaklija
u jotovanju ...

U putu nas prati nasa sjena
jutro mi jutros umire na rukama
zadnja zvijezda gasne
a tebe nema...

Nema komentara:

Objavi komentar

Nemam vremena

Memorija iz proslosti se odrzava nekako, dolazi, pa se smanjuje al traje ... U skoli postojale su dvije procjene: "ima vremena&qu...